Glava velike ribe

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad vi & scaron;e ne zna & scaron;to je. Drugi mu je brat, njegovo je božanstvo Novac. Tre?a, izme?u njih, bratova je žena; ona ?eka, a izme?u to?aka toga trokuta, na jednoj od zagreba?kih periferija, ne & scaron;to ?e se sigurno i dogoditi. Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Svili?i? izvrsno radi isto ono zbog ?ega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara o?i. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono & scaron;to Svili?i? u njima vidi, ono & scaron;to naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i o?ajavamo - netko je vrlo nalik na nas. Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne doga?aju nekome drugome. Upe?atljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i književni i filmski Svili?i? nam pokazuje svijet ome?en krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem tržnih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i ple & scaron;e, pla?e i psuje... život previ & scaron;e poznat da bi bio tu?i. Dok pi & scaron;e o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko ?ovjek od ?ovjeka, a Domovina od Tržnoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj ?emo sud zacijelo tuma?iti kojekako, ali za & scaron;to god da se odlu?imo, u vezi s onim & scaron;to ga podcrtava ne?e biti zabune: a to je Svili?i?ev autorski potpis - ljudskost i želja da razumije.