Krajobrazi

Dubravko Detoni u formi dnevni?kih zapisa, dakle svakodnevnog bilježenja svijeta oko sebe, ispisuje fascinantan tekst, tekst koji možemo i & scaron;?itavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti. No jednako tako, ili jo & scaron; važnije, Dubravka Detonija, jednog od na & scaron;ih najzna?ajnijih suvremenih kompozitora, nikada nije zanimala samo poruka, ve? i na?in na koji je ona prenesena. Detonija zanima sama bit rije?i, njezina izvornost i njezino pretvaranje u ne & scaron;to drugo. On se vra?a Hansu Christianu Andersenu, kojega i & scaron;?itava dje?a?ki zaigrano pa potom stvara svoju razigranu kompoziciju, pjesmu u prozi ili prozu u pjesmi. Svojim imaginarnim intimnim dijalogom s Andersonom, Mozartom, prirodom, glazbom, ali nadasve jezikom - jer jezik je i glazba i matematika, i umno i zaumno - Detoni iznova kreira. Kod Dubravka Detonija jezik je instrument kojim se on igra i poigrava, od kojeg stvara nove, druga?ije slike i metafore, jezik postaje ili, bolje re?eno, ostaje osnovna gra?a ne samo teksta ve? i mi & scaron;ljenja i promi & scaron;ljanja samoga. Detonijevi Krajobrazi ili Nakon ?itanja Andersena knjiga su koja se može ?itati i razumjeti na onoliko na?ina koliko je pogleda na svijet.